Una storia breve

Dok je u dolini jos noc dolomitske vrhove obasjava njeznoruzicasta svjetlost novog sunca. Dole, u mraku, na autobuskoj stanici na zaledjenoj klupi sjedim sama. Zrak je nepokretan i ostar. Sve oko mene je tako poznato a tako strano. Trgovinski centar iza ledja, ispred vocnjaci, ispod asfalt flekav od ispljuvaka, pive i urina.

Primjecujem ti na obrazima neobicno duge linije koje se zakrive kad se smijes, a smijes se cesto. Primijetih i boju ociju koju ne znam da imenujem. U ruci ti je papirna kesa i smijes se, naravno, kazes da si nam donio nesto da prezalogajimo; mozda si ocekivao da odmah skontam fazon i da se cerekam od srca kao ti, ali ja sam bila obazriva. U kesi je bila kutija Tresora koju sam kasnije razbila.

Tek u ugodnoj temperaturi osjetim koliko sam promrzla. Gledam putnike ali nikog ne prepoznajem. Ne zele da budu prepoznati. Oko svakog covjeka je neprobojni omotac ravnodusnosti u kojem se udobno meskolji. I tako se guramo nezgrapno u svojim mjehurovima stvarnosti da izadjemo kroz uska vrata, da se zatim nikad vise ne sretnemo.

Ja izlazim u svoj mrak i zrak u centru mi se cini guscim mozda zato sto su svjetla vec pogasena. Planine jos uvijek sporo izranjaju iz tame; sunce nas u ovoj dolini kasno obasjava a rano nas napusta.

Jos se sjecam tvog osmijeha i boje bez imena.

6 komentara

Komentariši